Uvažena umjetnica Jelena Tomašević poslije punih deset godina rada i intenzivnog izlaganja po svijetu, ponovo se predstavlja u Podgorici i to u nedavno otvorenoj galeriji „Kontekst”. Ovaj mali izlagački prostor na neki način dao je njenim radovima (samo na prvi pogled jednostavnim) dozu oštrine koja izaziva posmatrača na reakciju - misao, stav, ali i emociju.
Riječ je o radovima na papiru, koji u njenom ateljeu nastaju kao nusproizvod umjetničkog procesa stvaranja na čeličnim pločama. Ove crteže, skice, dosad nikad nije izlagala.
– Ove slike predstavljaju prizore svijeta koji nas okružuje. Nema tu ničega specijalnog što se ne bi moglo razumjeti – objasnila je umjetnica koja je od svoje poslednje izložbe u Podgorici, 2007. godine, izlagala samostalno i u okviru kolektivnih projekata gotovo na svim kontinentima i prestižnim galerijama.
– Ljudi i države se trude da ulažu u savremenu umjetnost da bi se ispitivala neistražena polja, da bi se došlo do što radikalnijih rješenja, u smislu pomjeranja granica i otkrivanja nepoznatog. Radi istine, Crna Gora treba da se otvori ka svijetu, a ne samo regionu. Trebalo bi da dovodi strane umjetnike, da naši ljudi koji zbog siromaštva nisu u mogućnosti, vide ovdje šta se u svijetu događa. Država mora da im dovede tu umjetnost. Treba početi od osnovne škole, jer tu se podižu standardi.
● Da li je to što ne izlažete u Crnoj Gori zapravo formiralo Vaš stav prema našoj savremenoj likovnoj umjetnosti?
– Crnogorska likovna scena je prilično zatvorena. Od sticanja nezavisnosti je prilično otupila. Afirmisali su se „nacionalni kulturni profiteri”, kako ih ja zovem. Ne treba praviti nacionalnu kulturu, jer nacionalno je uvijek lokalno kad je kultura u pitanju. To je zamka u koju smo upali od nezavisnosti na ovamo. Treba ulagati u kulturu, pravu kulturu, a ne u nacionalnu – to je naveća budalaština za koju sam ikad čula.
● Čini se da su ove slike Vaš stav prema okruženju. Kao kritika na „drugu loptu”...
– Čak sam se trudila da napravim neki rad koji bi bio lijep. Samo da bude lijepo... Ali, uvijek to ispadne stravično.
● Zašto?
– To je nešto od čega ne mogu da pobjegnem. Mislim da je kritika dobra. Ponekad to nije moj cilj, ali uvijek ispadne tako.
● Da li vidite snagu među mladim umjetnicima?
– Mislim da će se velike stvari dešavati kod nas. Imam velika očekivanja od nove direktorke Narodnog muzeja Crne Gore (prim. aut. Vjera Borozan). Nisam je upoznala, ali sudeći po ekipi koja se oko nje okupila daje nadu da se stvari mogu pomjeriti s mrtve tačke. Crna Gora je slijepo crijevo i za region što se tiče umjetnosti. Nedavno sam u Istanbulu učestvovala na izložbi o Balkanu. Svaki kurator te izložbe mi je rekao da nije čuo ni za jednog crnogorskog umjetnika. Neophodno je da nas podrže institucije. Bila sam dio postavke na Venecijanskom bijenalu za koji je država dala 60.000 eura. Poslije toga se niko nije okrenuo na taj projekat, niko nas nije pitao šta se dešava sa nama i projektom. Podrška nam je potrebna da bismo mogli da napredujemo, a toga u Crnoj Gori nema. Vidim to se desilo i drugima koji su nas predstavljali na Bijenalu, što je pogrešno. To se mora promijeniti. Naravno, ima još stvari koje treba mijenjati, ali kad bi se krenulo od toga bilo bi dobro.
● I dok ističete značaj obrazovanja postoje ideje i planovi da se broj časova umjetničkih predmeta smanji i ukine?
– Djecu treba voditi što više po muzejima, a učiteljice na obuku o savremenoj umjetnosti po uzoru na evropske zemlje, da bi se djeca od malih nogu učila šta je umjetnost. Ovdje ljudi imaju strah od umjetnosti – kad kažem da sam umjetnica, ogromna većina zazire i izjavljuje da ništa ne znaju o tome. Po Evropi nije tako – ljudi su znatiželjni, ispituju vas šta radite, zbog čega? A u Crnoj Gori praktično zaziru.
● Da li Vas je strah od reakcije sredine na našu kritiku, ili ste se potpuno orijentisali na inostrantvo?
– Uvijek mislim da je kritika dobra. Nikad ne bih nešto takvo rekla u inostrantvu, ali bih uvijek rekla u Crnoj Gori. Mislim da je to dobro i neophodno, jer samo tako možemo da mijenjamo stvari. Ono što nije dobro treba promijeniti. Mislim da svi treba da pričamo glasno o onome što ne valja da bi se to promijenilo. A, mislim da nešto znam o našoj sceni i koristim priliku da o tome nešto kažem. U zemlji u kojoj živimo vlada siromaštvo, politika je previše dominantna u kulturi, što takođe treba obavezno mijenjati, pa tek onda treba da vidimo kuda dalje.
S.ĆETKOVIĆ